U Gradišci je porodica Misimović godinama privlačila pažnju zbog tri imena koja se rijetko mogu čuti zajedno: Karađorđe, Tito i Draža. Iza te neobične kombinacije ne stoji slučajnost, nego odluka njihovog oca Vitomira, koji je nakon povratka iz Australije svojim sinovima dao imena koja su odmah budila radoznalost, podsmijeh, pa i otvorene reakcije okoline.
Ta imena nisu bila tek porodična posebnost, nego i svojevrsna poruka. Nosila su snažne historijske asocijacije i politički naboj, pa je svako upoznavanje s braćom Misimović često počinjalo isto: iznenađenjem. U sredini poput Gradiške, gdje se ljudi brzo upoznaju i još brže pamte neobične detalje, priča o braći postala je dio lokalnog prepričavanja, ali i primjer kako jedno ime može obilježiti čitav život.
Najviše pažnje, očekivano, uvijek je izazivao Tito. Rođen 1986. godine, nekoliko godina nakon smrti Josipa Broza Tita, odrastao je uz ime koje je u bivšoj Jugoslaviji imalo gotovo mitsku težinu, ali i dovoljno snažan politički odjek da izazove komentare i nakon raspada države. Sam Tito Misimović kasnije je govorio da mu ime nije bilo znak divljenja prema Brozu, nego više provokacija, šala i odraz očevih stavova.
Ime kao porodična odluka, a ne slučajnost
Vitomir Misimović, kako je navedeno u priči, vratio se iz Australije u Bosnu i tada odlučio da sinovima da imena koja će malo koga ostaviti ravnodušnim. U toj odluci nije bilo mjesta za konvencionalnost. Naprotiv, sve je bilo smišljeno tako da se odmah primijeti, da izazove reakciju i da ostane upamćeno.
Tako su braća dobila imena Karađorđe, Tito i Draža, svako od njih natovareno istorijskim i ideološkim značenjem koje je mnogo veće od svakodnevnog života obične porodice.
Za samog Titu, kako je odrastao, to je značilo da njegovo ime gotovo nikada nije prolazilo neopaženo. Dok su druga djeca uglavnom živjela bez pitanja o porijeklu svojih imena, on je morao objašnjavati zašto ga zovu tako i da li je iza toga neka politička poruka. U njegovom slučaju, ime je bilo i dio identiteta i stalni povod za komentare.
Nije čudno što je, kao dijete, ponekad teško razumio zadirkivanje koje je dolazilo od druge djece, a tek kasnije postao svjestan koliko ljudima može biti neobično ono što je njemu bilo svakodnevno.
U toj porodičnoj priči posebno se vidi koliko ime može nositi teret bez da ga je sam nosilac izabrao. Braća Misimović nisu odlučivala o tome kako će ih drugi doživljavati, ali su morali živjeti s posljedicama očevog izbora.
Dok je jedan dio okoline u tome vidio duhovitost, drugi je reagovao s nevjericom ili nelagodom, a treći je jednostavno želio da zna kako je moguće da neko dijete uopšte dobije takvo ime.
Između simpatije, čuđenja i svakodnevnih prepreka
Kako je vrijeme prolazilo, Tito je naučio da sa svojim imenom živi bez stalnog opterećenja, iako to nije uvijek bilo lako. Reakcije su varirale od prijateljskih i šaljivih do otvoreno kritičkih. Ljudi su se ponekad smijali, ponekad pitali, a ponekad ostajali zatečeni čim bi čuli kako se zove. Takva vrsta pažnje može biti zamorna, ali je u njegovom slučaju postala dio svakodnevice, nešto na šta se čovjek jednostavno mora naviknuti.
Nekada je ime donosilo i neočekivane koristi. U priči se navodi da je jedna službenica u opštini ostala nakon radnog vremena samo da bi završila papirologiju za čovjeka s tako neobičnim imenom. Takođe, policajci su ga, kako je ispričano, često puštali bez kazni zbog simpatičnosti imena.
To su detalji koji pokazuju da neobično ime ne mora uvijek biti samo teret; nekad može otvoriti vrata, ublažiti ton razgovora ili izazvati osmijeh ondje gdje bi inače bio samo birokratski odnos.
Ipak, postoje granice do kojih se takva posebnost lako nosi. Jedan pravoslavni sveštenik, prema priči, odbio je da krsti njegovu djecu sve dok se ne odrekne svog imena. To je bio trenutak u kojem je neobična porodična odluka direktno ušla u privatni i vjerski život porodice. Tito je tada, uz pomoć kuma, promijenio ime u Tomislav kako bi krštenje moglo da se održi.
Taj detalj govori koliko jedno ime ponekad može uticati na mnogo šire stvari od puke forme u dokumentima.
Život nakon reakcija i plan za Kumrovec
Danas Tito Misimović živi u Glini, radi kao varioc i gradi kuću. U toj slici nema ničega što bi djelovalo kao teret neobičnog imena; naprotiv, ostaje utisak čovjeka koji je kroz godine naučio da ga prihvati kao dio sebe. Ono što je nekada bilo razlog za smijeh ili zbunjenost, sada je više dio njegove biografije nego svakodnevna smetnja.
Ni njegova supruga Zora, prema izvoru, nikada nije pravila problem zbog imena koje nosi njen muž. Čak ni komentari okoline, koji su u početku mogli biti neugodni, nisu promijenili porodični odnos niti svakodnevni život. Upravo u toj jednostavnosti vidi se koliko se neobična priča može pretvoriti u sasvim običan život kada ljudi oko vas prihvate ono što jeste, umjesto da stalno gledaju ono što ime simbolizira.
Tito je, kako je navedeno, planirao i posjetu Kumrovcu, rodnom mjestu Josipa Broza. To ne bi bilo političko obilježavanje niti pokušaj da se iznova otvara ideološka priča, nego lična želja da vidi mjesto koje je toliko godina bilo vezano uz njegovo ime. Takav odlazak, ako se ostvari, nosio bi više znatiželju nego simboliku: susret s prostorom koji je u javnosti postao veći od same geografije.
Priča porodice Misimović zato ostaje više od zanimljivosti o neobičnim imenima. Ona pokazuje kako roditeljska odluka može postati porodična sudbina, kako ime može izazvati smijeh, nelagodu, olakšanje ili otpornost, i kako čovjek na kraju nauči da živi s onim što mu je dato.
U slučaju Tita Misimovića, to znači da se iza slavnog i teškog imena danas vidi prije svega čovjek koji radi, gradi i nastavlja dalje, dok uspomene na školske časove, službenike i sveštenika ostaju kao podsjetnik na život koji je od početka bio drugačiji od većine drugih.
