Stogodišnji doktor Mihailo svoju dugovječnost ne pripisuje skupim suplementima ni posebnim režimima ishrane, nego navikama koje je počeo mijenjati još u četrdesetim godinama, a među prvima su bile dvije grupe namirnica koje je gotovo potpuno izbacio iz svakodnevice.
Priča o njegovom životu, koju prenosi Espreso, ne nudi čudesnu formulu za dug život, ali otvara pitanje koliko dosljedne prehrambene odluke mogu značiti tokom decenija. Mihailo je, prema dostupnim navodima, još u srednjim godinama počeo pažljivije birati šta jede, bez drastičnih preokreta i bez strogih zabrana koje je teško održati.
Umjesto naglih promjena, odlučio se za postepeno uklanjanje prerađenog mesa i rafinisanog šećera iz svakodnevnog jelovnika. To nije bio eksperiment koji traje nekoliko sedmica, nego navika koja je s vremenom postala dio njegovog načina života i ostala prisutna decenijama.
Takav pristup danas djeluje jednostavno, ali upravo je u tome njegova vrijednost. Dok mnogi tragaju za složenim rješenjima, Mihailova priča pokazuje da se određene promjene ne moraju uvoditi dramatično da bi imale dugotrajan učinak. U njegovom slučaju, ključ je bio u upornosti, a ne u kratkoročnom odricanju.
Prerađeno meso gotovo nestalo iz jelovnika
Jedna od prvih stvari koje je Mihailo ograničio bio je niz industrijski prerađenih mesnih proizvoda. Kobasice, viršle, salame, industrijska slanina i slične namirnice gotovo nikada ne bira, i to ne zbog mode ili kratkotrajnog zdravstvenog savjeta, nego zbog dugogodišnjeg uvjerenja da svakodnevna prehrana ne treba da se oslanja na takve proizvode.
Prerađeno meso podrazumijeva proizvode koji su prošli postupke poput soljenja, dimljenja, fermentacije i dodavanja konzervansa. Upravo ti postupci produžavaju trajnost i mijenjaju okus, ali istovremeno postavljaju pitanje koliko je takva hrana prikladna za čestu konzumaciju. Zbog toga stručnjaci već dugo upozoravaju da praktičnost nije isto što i nutritivna vrijednost.
Važno je naglasiti da takva klasifikacija ne znači da je prerađeno meso jednako opasno kao svi drugi faktori iz iste grupe. Ona govori o snazi dokaza, a ne o tome da će svaka osoba koja pojede sendvič sa salamom razviti bolest. Ipak, prema procjenama zasnovanim na brojnim istraživanjima, svakodnevno konzumiranje 50 grama prerađenog mesa povezano je s približno 18 posto većim relativnim rizikom od raka debelog crijeva i rektuma.
Mihailo, prema dostupnoj priči, nije potpuno izbacio meso, već je promijenio njegov oblik i učestalost. Umjesto industrijskih proizvoda, češće bira jednostavnije obroke, a posebno se izdvaja piletina pripremljena u rerni i začinjena biljem. Takav izbor omogućava mu da zadrži raznovrsnost, a da pri tome ne zavisi od hrane koja je često samo brzina na tanjiru.
Rafinisani šećer sveden na minimum
Druga velika promjena odnosi se na šećer, ali ne samo na onaj koji ljudi stavljaju u kafu ili kolače. Mihailo posebnu pažnju posvećuje i šećeru koji se krije u napicima i industrijski proizvedenoj hrani, jer ga upravo tu mnogi unose više nego što misle. Gazirani sokovi, zaslađeni jogurti, gotovi deserti i različiti industrijski proizvodi često sadrže znatne količine dodanog šećera.
Zbog toga, prema navodima iz priče, on redovno čita deklaracije i pazi na sastav namirnica. Ne posmatra šećer samo kao ukusnu naviku, nego i kao sastojak koji u većim količinama može lako postati dio obrasca ishrane koji dugoročno opterećuje organizam. To nije pitanje jedne namirnice, već ukupnog dnevnog unosa.
Pretjeran unos šećera može doprinijeti povećanju tjelesne težine, naročito kada je riječ o zaslađenim napicima i hrani koja daje mnogo energije, a malo osjećaja sitosti. Dugoročno, prekomjerna tjelesna težina povezuje se s dijabetesom tipa 2, kardiovaskularnim bolestima i drugim zdravstvenim problemima. Ipak, ni ovdje se ne radi o jednostavnoj formulaciji u kojoj je šećer sam po sebi „otrov“ ili u kojoj njegovo potpuno izbacivanje automatski donosi zaštitu od svih bolesti.
U kategoriju slobodnih šećera ulaze ne samo bijeli šećer iz kuhinje, nego i šećeri prisutni u medu, sirupima i voćnim sokovima, kao i oni dodani tokom proizvodnje hrane. Zbog toga ni prirodni zaslađivači nisu nešto što se može koristiti bez mjere. Med može biti dio uravnotežene prehrane, ali i dalje ostaje izvor slobodnih šećera.
Kada poželi nešto slatko, Mihailo, prema navodima, bira manje količine meda ili namaz od hurmi, ali ih ne tretira kao hranu koja se može jesti bez ograničenja. Često posegne i za svježim voćem, koje uz prirodne šećere donosi vlakna, vitamine, minerale i dodatnu nutritivnu vrijednost. U tome je vidljiv njegov princip: slatko ne mora nestati, ali mora ostati pod kontrolom.
Riba, jaja i mahunarke kao osnova svakodnevice
Pored toga što je ograničio prerađeno meso i rafinisani šećer, Mihailo je svoj jelovnik oslonio na jednostavne i poznate namirnice. Prema tekstu koji je prenesen, u njegovoj prehrani nalaze se riba, jaja, pasulj, sočivo, različite vrste povrća i domaće supe. To su namirnice koje ne zahtijevaju komplikovanu pripremu i koje, svaka na svoj način, nude značajnu hranjivu vrijednost.
Posebno mjesto zauzimaju mahunarke. Pasulj i sočivo predstavljaju kvalitetan biljni izvor proteina, a uz to sadrže i vlakna koja pomažu pravilnom radu probave i doprinose dužem osjećaju sitosti. Riba je važna zbog omega-3 masnih kiselina, koje imaju ulogu u očuvanju zdravlja srca i krvnih sudova, dok su jaja praktičan izvor proteina i drugih važnih hranjivih materija.
Povrće priprema na različite načine, ali prednost daje kuhanju, pečenju u rerni i pripremi na pari. Takve metode čuvaju jednostavnost obroka i smanjuju potrebu za prevelikim količinama masnoće ili dodataka. U njegovom slučaju, važan nije samo izbor hrane, nego i način na koji se ona priprema, jer se upravo tu često krije razlika između teškog i uravnoteženog obroka.
Zato njegova priča ne zvuči kao strog medicinski recept, već kao dosljedan životni obrazac. Bez naglih skokova i bez dramatičnih obećanja, Mihailo je decenijama održavao isti pravac: manje prerađene hrane, manje dodanog šećera i više jednostavnih obroka. U toj disciplini leži razlog zbog kojeg njegov primjer privlači pažnju, iako niko ne može tvrditi da postoji jedna jedina formula za dug život.
Njegova svakodnevica podsjeća da se zdravlje ne gradi jednim velikim potezom, nego hiljadama malih odluka koje se ponavljaju godinama. A upravo zato priča o doktoru koji je dočekao stotu nije samo priča o godinama, nego i o izborima koji su mu omogućili da ih doživi u takvom ritmu.
